14.5.09

Ring i raja

Objavio damir šarac |


U mome gradu u zadnjih misec dana dva puta se ukazala Šjora Demokracija. Ona neka izvorna, profešuri bi rekli grčka, a skeptici da je ni onda nije bilo, ali je lipo čut. Nazovimo je mi mediteranska, a shvatimo je tako da se u dvoranu ili na pjacu skupi svit različitih struka, klasa i porijekla, pa pričaju šta in god padne na pamet, a ostali plješću ili in zvižđu. Prošlo je ili nije, nema trećega. Uz jedan uvjet: da beside pametno, da se držu teme i da se ne ponavljaju.
Prva je bija studentski plenum na Pravu; lipši prizor od petstotinjak mladih glava koje ne upadaju jedni drugima u rič, pokušavaju bit ozbiljni i nešto pametno reć, najlipša mi je slika ovega prolića.
Kome je pala ideja da se kandidati za poteštate suoče prid rajon na Peristilu, svaka mu čast. Točno u podne zazvonilo je sa svetoga Duje, a na pozornicu su se uspeli Ranko Ostojić i Ivan Kuret. Željko Kerum nije doša, jer da mu se ne da svađat. Stoji i ta, jerbo se ništa puno pametnoga nije ni čulo tamo. Da me poslin po ure ko pita šta nude ova dva u tamnin veštitima u ringu, koje su njijove ideje, u čemu će nan bit boje, i di će Grad profitirat, ne bi zna šta ću reć. Neman pojma. Od pustih riči, vike, upadica i glende, nisan upamtija ništa. Ili sam glup ili stvarno ne razumin politiku.
Ali ovi mi se komunalni sabor masu svidija. Je da su SDP i HDZ poslali svak svoju mašu, koje su se krivile, skandirale, pljeskale i unjkale, ali opet se skupila većina običnih građana željnih svoje fete vlasti. Kerum nije bija zaboravljen, pojavila su se petorica momaka u njegovin majicama i s žutin kesama, pa nan je bija u mislima. I baš je šteta da radi vježbanja demokracije nije doša, jerbo ova dva imaju sličnu priču: nije tako, nego vako i ko je više da dosad, a ko će manje uzest odsad. Ka da nismo u poltronan već vidili i jedne i druge. Samo, straj me da se nećemo usrićit ni ovi put, ma kojega da okrunimo. Nas cirkus tek čeka.
Vidilo se puno poznatoga svita na Peristilu, i bivše gradonačelnike Škarića i Buličića, nešto poduzetnika i profešura štrajkaša, dvostrukoga prvaka svita u bacanju papirnatih aviona Jocu Kozlicu, a najviše novinara. E, bili su i studenti, raširili su transparent tanke rime 'Politike mitom promjene guše, nezavisni studenti oboje ruše'. Mogli su i boje. I pod suncen u ćiverici falilo je još nešto: tribali su i građani moć postavljat pitanja. A vajalo je zvat i druge kandidate, ova tri su se baš namečili da među sobon izaberu šefa. Tako san na ovin izborima prvi put vidija i nešto za sebe: da političari stanu prid svit i rečedu šta imaju. A čeljad da njih pošalje u onu stvar ili in zaplješće. Srića bi bila totalna kad bi tako činili i poslin, kad usele u Banovinu. Po starome principu: tešta a tešta!

6.5.09

Borbena Sudamja

Objavio damir šarac |


U mome gradu Fjera. Poala sveti Dujko, s kojon smo batarelon ulizli u Sudamju ove godine. Ma jesi vidija, študenti su digli frku oko šoldi; najprin su jih svi falili, ali približili su se izbori, sad više ne vaja činit tumbule po državi. Pa su se dekani prometnili u đendare, izbacili ih na ulicu, a mlada pamet 'puf' stinan u ponistre. Ajde, to će ti bit drago, da u tvojima još jema špirita. Pa i ti si uzbunija cilu Salonu za dobre stvari, i još su ti glavu radi tega okinili.
Amo daje; carinici i radnici činu barufe po ulican; prvi ne žele radit vanka Splita, bit furešti u svome gradu, a druge furešti tiraju s posla.
Tri velike glave turadu se na poltroni za poteštata, na zna čovik kojega bi zamrčija od puste sriće. Još novitadi: Bačvice smo ti nasuli žalon, zadužili se za dvoranetinu koju ćemo ko zna kad napunit, betunirali ovo pinku zelenoga ča je ostalo, u novome Rodilištu ne rađamo, prid Matejuškon smo otkrili minsko poje... I najgore ča se moglo dogodit; Ajduk je upa u krizu, moglo bi mu izmaknit misto šampiona! Di si ti u ovemu šušuru, di je ta nebeska triska da nas probistri... Ništa nisi vidija?
A znan, kako ćeš vidit kad su i tebe deboto dokinuli. Prolazija si skoro sedamnajst vikova, baren jedanput na godinu priko grada, sve bi vižita, obaša, proćakula sa sviton, povonja, blagoslovija. A sad su te 'virni' službenici u slavu velike jubavi prema tebi i tvome gradu montirali na ovu falšu Rivu. Pa dok po Splita tebi piva u čast, druga polovica sedi na štekate i beštima. Tvoga procesjuna nima evo će bit i peta godina, a onih par koraka do Rive nosi te đakon, a ne više glavni biskup. Za umrit od smija; zamrsilo se, užgalo se, ne znamo više di nan je glava, ča činimo, ni di gremo. I tebe smo zamantali. Zato, Sveti naš, daj nas bugni tin svojin bagulinon u rebra. Vidiš da smo išli uprdec! A more bit da mi i ne znamo drugačije...

6.4.09

Filozofija bržole

Objavio damir šarac |


U mome gradu tiho, tiho. A vijesti iz Zagreba adrenalinske: neka smo i to dočekali. Mlada pamet, studentarija, propela se. Čak nije toliko bitno za šta prosvjeduju, važno je da in se u mozgovini dogodila električna reakcija i užgala se lampica za uzbunu.
'Nepravda! Nepravda! Na noge se!', zasvitlilo je u mudrin glavicama. I digli su se, zauzeli faks, blokali nastavu, pa čak i dil profešura nagnali da konačno kažu šta misle. A ko bi triba, ako oni neće; odgajaju se za slobodnomisleće, pa ako in nije pravo, nekako moraju reć. Napisat na zid. Razbit ponistru. Uzet megafon. Bilo šta, samo ne mučat. Šutnja za vrime nepravde je stanje najvećega poniženja koje čovik može proživljavat. A studentska šutnja za vrime nepravde je najcrnji mrak uma. Koja filozofika, a?
I baš lipo šta su se digli filozofi. Neka su i materijalni razlozi, tražu besplatno školovanje, ali kad jedanput nauče reć šta ih boli, valjda će uvik znat. I protiv bolonjskoga sustava, zaglupljivanja društva, robovlasničkog kapitalizma, okupacije prirode... Ima u nas materijala za prosvjede, mogli bi cilu godinu samo mitingašit.
Zagrebačkim pametnicama pridružile su se i zadarske, skupa s predavačima. I čekan, vrtin po netu, privrćen forume, pritišćen po teletekstu... Ali ništa. Di su? Šta čekaju? Nije mi jasno... Od splitskih studenata ni riči. Govorilo se 'ne možeš od građevinaca, tehničara, ekonoma i pravnika očekivat nadgradnju'. A to je bilo onda. Sad i Split ima filozofiju, akademije, medicine. Pari mi se, dvadeset iljad studenata. Mladih ljudi, u godinama za koje je prirodno da su buntovne. Da teže 'višem cilju'.
Da imaju svoj klub, radio, novinu, tribine, koji koncert. Dvadeset iljad glava koje niti vidiš niti čuješ da postoje.
Evo ih! Zadnji tekst o traženjima st-sveučilištaraca, nalazin u 'Slobodnu' od prije desetak dana: 'Splitski studenti bi u menzama veće bržole i Lino-ladu'.
Lipo. Odlučno. Revolucionarno. Ne more se gladan u rat s Ministarstvon. Pitan savjet od studenta.
- Vidi, Maslowljeva 'Hijerarhija potreba' na prvo misto stavlja fiziološke potrebe, ka spizu i vodu. Onda ide potriba za sigurnošću, pa društvene, osobne potribe, vlastiti razvoj...- uči me student Bašo.
- Maslow? Ma maslaš me. Onda su splitski studenti ispravni po svin znanstvenin nalazima...
- Ozbiljno. Puno ih radi nešto da bi mogli platit faks, nemaju vrimena za posvjede. A onda, svak misli na sebe, jer je takvo društvo. Ako misliš na druge onda si 'budala i neradnik'.
- Bome, lipa nauka. Onda su eurokrem i krafne isprid svega. I pet kuna materinih za kavu.
Naljutija me u dvi rečenice. A opet su u pravu. I Bašo i Maslow. Kako će splitski studenti bit drugačiji od okruženja. Mi šutimo i pizdimo sebi u bradu, dok nan ruše grad, gaze Rivu, nasipaju Bačvice, dave nas u neredu i betonu. Kad ti zločini svrše, onda se digne šačica zabrinutih, a oni sa štekata s materinon kavon prid sebon, mrse: 'Redikuli...'
Evo i Riječani najavili pokret otpora. Bravo Splite, ne daj se isprovocirat!

6.4.09

Prokurbative

Objavio damir šarac |


U mome gradu na smrt je bolestan jedan trg. U stvari, nikad pravo nije ni bija sasvin zdrav. Dilon je izgrađen 1867. godine, a dovršen pedesetak godin poslin. Središnja zgrada bija je lipi teatar, prvi splitski, dva puta većega kapaciteta od sadašnjega, s oko 1300 katrigi.
Ova je mediteranska pjaca, građena po uzoru na venecijanske Procuratie, završavala klasicističkon Monumentalnon fontanon, spomenikon vodi s Jadra koja je u vazda žedni grad dotekla poslin ijadu i po godin.
Bilo je zamišljeno da pod crveno-bilin kolonadan radi 28 butigi, a kad bude više pinez, da se natkrije krovon od cakla.
Je, malo sutra. Scenarij je iša ovako:
Teatar je izgorija 1881. godine, baš u vrime kad je tadašnji gradonačelnik Ante Bajamonti, koji je i poveja ovi projekt, izgubija vlast u Splitu. Tako kazalište nikad nije obnovljeno, nego su narodnjaci učinili novo, manje na Dobrome. Split je u ta doba ima deset puti manje stanovnika, a teatar je bija stalno pun. Danas? Pitajte one šta radu tamo...
Poslin je u tu zgradu uselilo kino Marjan, pa ga je kupija privatnik: kad otkrije da kina više ne donosu lovu, zatvorit će ga. Pa ćemo imat najveću butigu od postoli u Dalmaciji. Ne virujen da će bit kabare... A vi?
Butige nikad nisu proradile s unutrašnje strane, mada ideja ovakvih građevina to propisuje. Izila ih je Marmontova. Šta je najgore, kroz natkrivenu zapadnu stranu, zavidali su se štekati od hotela i picerije, a s istočne jednin dilon od pašticerije. Ko će ih ikad potirat od tamo?
S vrimena na vrime prilipi se kakvi šator ili žalostivi luna-park. To je sve šta smo uspili smislit. I zjog za balote i odbojku na salbunu. Bome, pravi sadržaji za jedan gospodski trg.
Fontana? E, o njoj se više sve zna. Njezino miniranje i mrvljenje u žalo uza zvuke armonike 1947. godine, isporučilo je Splitu dijagnozu jedne vrste ludila koja je jedinstvena u obitelji svitskih gradova. Rušu se spomenici, poprsja i logori, ali fontane... Ej?!
Da ta bolest ima i posljedice mi smo živa potvrda, još se svi političari boje spominjat Bajamontušu. Zašto?
Hotel Bellevue na varoškoj strani pjace jedini je kakav-takav sadržaj. Ali na šta sliči, jadna mu majka?! Ne zna se ni čigov je.
Vizavi se uglavila Porezna uprava. I to je ridak primjer u svitu da činovništvo guli narod iz prvoga reda do mora.
Ono šta se ne vidi, ali se ćuti, i po čemu je ovi trg bar kroz par lita probija tvrde granice komunističke Jugoslavije - festival mediteranske pisme - zauvik je zamuka. I boje mu je da muči i sića se onoga doba, nego da arlauče bez sluha i stila ka zadnjih dvadesetak godin.
Ka cukar na kraju; lani u ovo doba na nježni kameni pokrov umarširala je teška mehanizacija Sajma brodova i taštine. Šleperi i dizalice kalavali su višetonske betonske blokete po saližu. Ploče su upale, popucale, šef parade Vicenco Blagajić, obeća je popravit. Kako onda, tako i danas. Prijatelji baštine pisali su konzervatorima, oni su protestirali, a poteštat Ivan Kuret nije ni zucnija. Moga je poslat 'službe', a one popravit taj jad i račun odaslat 'Profectusu'. Ali ujija je vuk tovara.
Gledaš gradove kako se kurče s puno manjin nego šta mi imamo, ma ni mirit se ne mogu, ali pune su in prsi kad pričaju o svome. Obnavljaju, filozofiraju, skupo prodaju štorije. Mi? Evo odličnoga primjera; sori, užgi, minaj, razbij, ulupi, prokurbaj...

Pretplatite se