U mome gradu tiho, tiho. A vijesti iz Zagreba adrenalinske: neka smo i to dočekali. Mlada pamet, studentarija, propela se. Čak nije toliko bitno za šta prosvjeduju, važno je da in se u mozgovini dogodila električna reakcija i užgala se lampica za uzbunu.
'Nepravda! Nepravda! Na noge se!', zasvitlilo je u mudrin glavicama. I digli su se, zauzeli faks, blokali nastavu, pa čak i dil profešura nagnali da konačno kažu šta misle. A ko bi triba, ako oni neće; odgajaju se za slobodnomisleće, pa ako in nije pravo, nekako moraju reć. Napisat na zid. Razbit ponistru. Uzet megafon. Bilo šta, samo ne mučat. Šutnja za vrime nepravde je stanje najvećega poniženja koje čovik može proživljavat. A studentska šutnja za vrime nepravde je najcrnji mrak uma. Koja filozofika, a?
I baš lipo šta su se digli filozofi. Neka su i materijalni razlozi, tražu besplatno školovanje, ali kad jedanput nauče reć šta ih boli, valjda će uvik znat. I protiv bolonjskoga sustava, zaglupljivanja društva, robovlasničkog kapitalizma, okupacije prirode... Ima u nas materijala za prosvjede, mogli bi cilu godinu samo mitingašit.
Zagrebačkim pametnicama pridružile su se i zadarske, skupa s predavačima. I čekan, vrtin po netu, privrćen forume, pritišćen po teletekstu... Ali ništa. Di su? Šta čekaju? Nije mi jasno... Od splitskih studenata ni riči. Govorilo se 'ne možeš od građevinaca, tehničara, ekonoma i pravnika očekivat nadgradnju'. A to je bilo onda. Sad i Split ima filozofiju, akademije, medicine. Pari mi se, dvadeset iljad studenata. Mladih ljudi, u godinama za koje je prirodno da su buntovne. Da teže 'višem cilju'.
Da imaju svoj klub, radio, novinu, tribine, koji koncert. Dvadeset iljad glava koje niti vidiš niti čuješ da postoje.
Evo ih! Zadnji tekst o traženjima st-sveučilištaraca, nalazin u 'Slobodnu' od prije desetak dana: 'Splitski studenti bi u menzama veće bržole i Lino-ladu'.
Lipo. Odlučno. Revolucionarno. Ne more se gladan u rat s Ministarstvon. Pitan savjet od studenta.
- Vidi, Maslowljeva 'Hijerarhija potreba' na prvo misto stavlja fiziološke potrebe, ka spizu i vodu. Onda ide potriba za sigurnošću, pa društvene, osobne potribe, vlastiti razvoj...- uči me student Bašo.
- Maslow? Ma maslaš me. Onda su splitski studenti ispravni po svin znanstvenin nalazima...
- Ozbiljno. Puno ih radi nešto da bi mogli platit faks, nemaju vrimena za posvjede. A onda, svak misli na sebe, jer je takvo društvo. Ako misliš na druge onda si 'budala i neradnik'.
- Bome, lipa nauka. Onda su eurokrem i krafne isprid svega. I pet kuna materinih za kavu.
Naljutija me u dvi rečenice. A opet su u pravu. I Bašo i Maslow. Kako će splitski studenti bit drugačiji od okruženja. Mi šutimo i pizdimo sebi u bradu, dok nan ruše grad, gaze Rivu, nasipaju Bačvice, dave nas u neredu i betonu. Kad ti zločini svrše, onda se digne šačica zabrinutih, a oni sa štekata s materinon kavon prid sebon, mrse: 'Redikuli...'
Evo i Riječani najavili pokret otpora. Bravo Splite, ne daj se isprovocirat!
'Nepravda! Nepravda! Na noge se!', zasvitlilo je u mudrin glavicama. I digli su se, zauzeli faks, blokali nastavu, pa čak i dil profešura nagnali da konačno kažu šta misle. A ko bi triba, ako oni neće; odgajaju se za slobodnomisleće, pa ako in nije pravo, nekako moraju reć. Napisat na zid. Razbit ponistru. Uzet megafon. Bilo šta, samo ne mučat. Šutnja za vrime nepravde je stanje najvećega poniženja koje čovik može proživljavat. A studentska šutnja za vrime nepravde je najcrnji mrak uma. Koja filozofika, a?
I baš lipo šta su se digli filozofi. Neka su i materijalni razlozi, tražu besplatno školovanje, ali kad jedanput nauče reć šta ih boli, valjda će uvik znat. I protiv bolonjskoga sustava, zaglupljivanja društva, robovlasničkog kapitalizma, okupacije prirode... Ima u nas materijala za prosvjede, mogli bi cilu godinu samo mitingašit.
Zagrebačkim pametnicama pridružile su se i zadarske, skupa s predavačima. I čekan, vrtin po netu, privrćen forume, pritišćen po teletekstu... Ali ništa. Di su? Šta čekaju? Nije mi jasno... Od splitskih studenata ni riči. Govorilo se 'ne možeš od građevinaca, tehničara, ekonoma i pravnika očekivat nadgradnju'. A to je bilo onda. Sad i Split ima filozofiju, akademije, medicine. Pari mi se, dvadeset iljad studenata. Mladih ljudi, u godinama za koje je prirodno da su buntovne. Da teže 'višem cilju'.
Da imaju svoj klub, radio, novinu, tribine, koji koncert. Dvadeset iljad glava koje niti vidiš niti čuješ da postoje.
Evo ih! Zadnji tekst o traženjima st-sveučilištaraca, nalazin u 'Slobodnu' od prije desetak dana: 'Splitski studenti bi u menzama veće bržole i Lino-ladu'.
Lipo. Odlučno. Revolucionarno. Ne more se gladan u rat s Ministarstvon. Pitan savjet od studenta.
- Vidi, Maslowljeva 'Hijerarhija potreba' na prvo misto stavlja fiziološke potrebe, ka spizu i vodu. Onda ide potriba za sigurnošću, pa društvene, osobne potribe, vlastiti razvoj...- uči me student Bašo.
- Maslow? Ma maslaš me. Onda su splitski studenti ispravni po svin znanstvenin nalazima...
- Ozbiljno. Puno ih radi nešto da bi mogli platit faks, nemaju vrimena za posvjede. A onda, svak misli na sebe, jer je takvo društvo. Ako misliš na druge onda si 'budala i neradnik'.
- Bome, lipa nauka. Onda su eurokrem i krafne isprid svega. I pet kuna materinih za kavu.
Naljutija me u dvi rečenice. A opet su u pravu. I Bašo i Maslow. Kako će splitski studenti bit drugačiji od okruženja. Mi šutimo i pizdimo sebi u bradu, dok nan ruše grad, gaze Rivu, nasipaju Bačvice, dave nas u neredu i betonu. Kad ti zločini svrše, onda se digne šačica zabrinutih, a oni sa štekata s materinon kavon prid sebon, mrse: 'Redikuli...'
Evo i Riječani najavili pokret otpora. Bravo Splite, ne daj se isprovocirat!
