24.10.09

Moj Zagrebe: Štakornjaci & luksuznjaci

Objavio damir šarac |


U mome gradu i za pantagane želin da ima mista. One najofucanije i najjadnije. Šta oću reć? Ništa novoga ja, ali moj me zagrebački kolega, koji je davno bija i dobar uzor zalipija. Piše prin par dana ovako: 'Na otvorenju C… najluksuznijeg trgovačkog centra Zagreba, s velebnih terasa, koje se smatra najatraktivnijim dijelom Prebendarskih vrtova, uzvanici su se – nakon razgledavanja luksuznih trgovina, kafića i barova – skandalizirali pri pogledu na straćare zastrašujućeg izgleda na suprotnoj strani Tkalčićeve ulice. Nevjerojatno je da Grad Zagreb u svom najužem središtu, u pješačkoj zoni kojom prolaze turisti, trpi taj nakaradni štakornjak u graditeljskom, urbanističkom i kulturološkom srazu s Centrom Kaptol, Cascadama i cjelokupnim izgledom većim dijelom uređene Tkalčićeve.'
Pa nastavlja dalje kako to 'narušavanje izgleda grada' triba riješit tako da Grad ponudi cijenu vlasnicima, a ako neće, jer ima tu i mrskih špekulanata, izvlasti ih. I noga u guzicu. Iz štakornjaka.
Ma čekaj… Pročita san opet, pa još jedanput. Oni su gledali s teraca luksuza i lifestyle centra, ma šta ti budalasti izrazi značili, i molin te lipo – skandalizirali su se! Štakornjacima! Onda su, jel, bića koja u njima žive – štakori, pantagane, šporki miši iz govana kanalizacije koje triba prigazit kristalnin takon, a onda ih zapišat s vrja Prebendarskoga lifestyle vrtla! Pada mi na pamet rasprava iz Marinkovićeva 'Kiklopa', kad Fašist uvjerava Građanina da jedan invalid koji je na Jelačića placu prodava novine i vika 'Njutanji list, Njutanji list', nije dostojan života jer je nakaza, nakarada, štakor. Nije vridan – pribacimo se iz 1940. u 2009. godinu – graditeljskog, urbanističkog i kulturološkog (brale…) sraza sa luksuznin trgovačkin centrima. U kojima se, ako mene pitate, punin plućima udiše prdež i znoj mušterija, triput izmišan kroz makinje za ventilaciju.
Pada mi na pamet kako danas milijuni turista, onih istih o kojima piše stariji mi kolega, padaju u afane od lipote dok gledaju štakornjake koje su Salonitanci učinili od prilipe, božanske i carske palače Dioklecijanove. Izmrvili je, priklesali i učinili jadne kućerke koje se samo u srednjemu viku mogu zvat plemićkin palačama. Kako se slikaju po Getu, u koje su se jedva utisnuli Žudini, činu filmove po Velome Varošu di je živila teška sirotinja skupa s kozama i tovarima. Pokazuju kad dođu doma kako je cila Dalmacija isklesana u stini, pa te kuće onda i nisu kuće nego – špilje. Za stoku i pantagane – jel moj druškane u toplome izlogu lifestyle centra?
Kućice od ćerpiča svojih sugrađana nazivaš štakornjacima, samo zato jer nisu bili te sriće da ukeširaju nešto velikoga iz državnoga ili lakovjernoga džepa, pa guzove rasprostru po nebeskin kvadratima podsljemenske zone i drugin uskurčenin kvartovima mile nam i velebne metropole. Koje štakori s dna Tkalče i vrja Geta vide samo u nastranin sapunjačama i reality jadu o zlatnoj ze-ge mladeži.
Ima bit da se vrime prominilo, samo ne znan di san bija kad se navijala ta ura. Nekad su novinari rado ulizali u te 'štakornjake' - prevedeno na naški - dalmatinske vukojebine i bosanske vilajete, tražeći priču. Da čuju šta čovik misli, šta ga mori, di je istina. Ako ništa, da malome svitu daš malo važnosti. A na koncu, ti su ljudi iljadu puti zanimljiviji i ljudskiji od klonova po uglancanin butigama s manirima falše gospojštine. Govorilo se važno: kad je narod falija?! Je, ima bit da je gadno falija. Sad ih novinari, gore od svih žandara, gonu vanka. Šta ne rasprodaju to malo blata i zemunica, kako ih još časti moj lifestyle kolega. Pa da turisti i gosti luksuznih luksuza s imenima na degeneriranome luksuznome engleskome, ne moraju gadit svoje luksuzne poglede kroz luksuzne izloge. I da se tu, big brother moj, izgrade luksuzni dućani za luksuzne ljude novoga, luksuznoga doba! Ima bit da su skroz ludi. Ka i ja. Koji bi te nakazne rupe u kojima stojidu nakaze, a ne ljudi, nazva ambijentalnon gradnjon staroga Zagreba. Pomoga in da je obnove i uklopija u tu Tkalčićevu. To bi želija mojoj Tkalči ka šta želin mome Velome Varošu, Getu, Dobriću, Radunici, Manušu, malin lipotama maloga, tihoga i dobroga svita. Zbog kojega i jesu takve... Hahaha! Ma daj, Šarko… glup si ka pantagana!

10.8.09

Hajdučija

Objavio damir šarac |


U mome gradu navijačko ludilo. Puno je i za nas u jednu večer: Hajduka stukla neka Žilina, trenera stuklo srce, Torcida želi stuć igrače, lik u svečanoj loži vadi pištolj, put Keruma leti bocun...
Na kraju se ništa nije stuklo. Osin volje. I par katrigi. A to je i tako relativno. Cili je grad pobisnija. A kako je zapinija, tako može i zacenit od smija. Zašto ne bi?! Par dana poslin još jedan šok – klub upa u u koprivničke koprive, pa pocrvenija od srama i boli kad je izgubija od Belupa. Sad se skandira 'Ravno do dna', a novine narančastin slovima škapulaju – nije na dnu. E sad, je li ili nije?! Pa naravno da nije. Živi je dokaz da se život vrti u krug. Drame Hajduka pratin alternativno, priko televizije, novina, radija, blogova, komentara pod tekstovima na portalima... Ka građanin ne dan da mi neko dira u suvlasništvo nad Poljudon i onih 50 posto u klubu. Centimetar, ali moj. Pa me toliko i zanima, ne rigan vatru i ne afanajen kad je loše. A drago mi je kad je dobro. I šta vidin s te vidilice: krug, isti ka oni s centra. Red sritne euforije kad se dobiva, red bombi, rašpi i livorveri kad krene po zlu. Kad je dolazija Kranjčar ubolo me u srce šta je tabla 'Split' prominjena u 'Nikograd'. Kad je odlazija Krešić bilo mi je krivo šta stručnoga čovika tira kriminal. Svaka dva miseca kad se minja trener pitan znalce: a zašto ga minjaju, ko može popravit višegodišnju štetu i dovršit svoj projekt u par sedmica? Oni kažu – nek se minja, doće bolji. Pa i taj bolji za petnajst dana pakira kufere. Kad krene loše, oni bi užižali stadion, kad fali para minjali bi mu ime, kad je dolazija ovi Andabaka neki, uvjeravali su me – zna on šta radi. Za misec dana i njega su proklinjali. Kako Hajduk dobiva utakmicu za utakmicon, broj ljudi na tribinama raste, raste, raste, sve do atmosfere koju cila moćna Evropa ne može napravit. Tako kažu furešti, i dive se Torcidi. A kad igrači počnu padat, Poljud se pretvara u grotlo pakleno. Evo sad je takva, požarna faza. Zato triba počet uživat u tome. Gledajmo studenin razumon: isto ka šta je Split jedan - u svjetskin razmjerima – trećerazredni grad, po bogatstvu, lipoti, sadržajima, događanjima, tako je i Hajduk jedan trećerazredni klub. A nama su u glavi i Split i Hajduk prvaci svita, takvi će dok je svita i vika ostat. Ma po svemu! Pitajte recimo, mene. Glavu na panj za Split i Hajduka. Onda, eto rješenja za ovi rebus, eto epicentra svega. Ako je nama lipo ovde, u ovome gradu i s ovakvin klubon, šta bi se više brinuli. Danas smo bisni ka pasi, sutra će nan klub dobit par utakmica, pa ćemo bit sritni i klanjat se, pritvorit se u najbolju publiku u svemiru, nosit ih na ramenima, crtat ih po zgradama... Jesmo li onda normalni? Ka da moramo bit, ovo je Split. I ovo je Hajduk. Otkad je svita i vika. Isti su, i pape i dida...

13.7.09

Sponzor, a ne Poljud: plati i krsti!

Objavio damir šarac |


U mome gradu minjat će se ime stadiona. Kažu tako, a nadan se da neće, ali u mome gradu stalno se nešto minja. A minjači su najžešči na ono šta su zatekli kad su se spustili u grad. Je li fasada crvena - daj žutu, je li ulica kamena – nalij cimenat, je li varoška kuća bila bez balkona – pružaj balkon, stavljaj inoks. Najnoviji primjer: je li kraj hotela Park bija zeleni park – naspi tucanik i stavi žicu. Ni crkvenjaci nisu za bacit; oni su ukinuli procesiju na svetoga Duju, gradskoga zaštitnika, nakon ko zna koliko stoljeća. Šta je stvar, pojava, građevina, običaj stariji to se slađe minja. Ne razumin. Po meni je to karakteristika barbara. Po njima ja san primitivac, malograđanin, konzerva. Možda. A vidija san Italiju, Španjolsku, Portugal, Češku, šta ja znan, vidin da se tamo kurče s onin po čemu su posebni. Staro štite, novo grade. Jedno i drugo čuvaju. Engleze neću ni spominjat, oni bi globalizirali cili svit, sve bi upakirali u istu kartu, a još imaju kraljicu i voze je kočijama. Okruženu vojnicima šta nosu medvidiće na glavi... Da in šta takneš, oči bi ti iskopali.
Ajmo malo vidt najslavnije: rimski Olimpico, milanov San Siro, londonski Wembley, madridski Santiago Bernabeu, barcelonski Camp Nou, riov Estadio do Maracana, pariški Parc des Princes... Cili svit in se klanja. Neki su u zadnje vrime i prominili nazive, pa je u Hamburgu sad HSH Norbank Arena (bivši Volksparkstadion, pa AOL Arena), Munchen je dobija Allianz Arenu (novi, izgrađen 2006.), kad je Arsenal priselija sa Highburyja 2006. doša je na Emirates Stadium. Sve sponzorska imena, a najdrastičniji je, i našoj pameti najbliži seviljski primjer: staro ime Betisova stadiona Benito Villamarin (po slavnome predsjedniku kluba) prominjeno u Manuel Ruiz de Lopera, po najmoćnijemu lokalnome poduzetniku. To!
E, sad, u čemu je stvar. Poljud. Kaže šef Hajdukova marketinga Cicarelli (nadan se da nisan falija napisat sva dupla slova), da je pokrenija pionirski projekt. Na vrju kojega će poduzeće šta da najviše para dat i ime stadionu. Kako mu ćefne. Mislija san da zajebaje. Da se Poljud više neće zvat Poljud... A Torcida će valjda pivat:
- Na Konzumuuu, na Konzumuuu, sa druge strane Tommyja... (jer i Marjan će ubuduće dobit sponzora, izabra san ove firme jer imaju dobar broj slogova).
Zoven kolegu Damira (po Slobodne su Damiri, ne biste virovali, a ovi je još i Torcidaš), pa pitan jel ovo neka šala.
- Daj ne budu primitivan i skučen (evo ga!), razmišljaj malo šire, ti bi sve konzervira. Ako će dat milijune, neka ga nazove kako oće!
- Neka da milijune, zašto bi minja ime?
- Zato, pizdo, šta će Hajduk onda nešto napravit, kupovat će igrače.
- Ako ti nađeš sebi sponzora, oš prominit ime? Pa moš nešto napravit, otvorit kafić i dignit pare, samo se nazovi Ariel Bez Fosfata. Može?
- Neka ga sruše, neka naprave novi, samo da pare dođu.
- Neka ga sruše, zašto bi minjali ime? Oće Torcida minjat ime ako nađu sponzora za bengalke i transparente?
- Torcidi ne tribaju pare ni sponzori.
- Zašto, isti je princip. Ime za pare.
- Nije isti. A i šta ti govoriš o tome, kako puno dolaziš na stadion...
- Ni na Kozjak se ne veren, pa ne bi tija da mu prominu ime.
- Jer si konzerva. I ne razumiš kako stvari stoje...
Sad san razumija; stvarno ne razumin. A nisan protiv novoga i napretka, ali san protiv da se radi novoga gazi starije. I obratno. Glup san ka mazgun. I tvrdoglav, ne bi parama dopustija da minjaju imena po Splitu. Razmišljan ka don Frane Bulić: Poljud – latinski paludis - močvare, Gripe – od kamena tupine, Radunica – po potoku, radunu, Spinut – spina, drača, Manuš - po ilirskome plemenu Manijaca, Žnjan – po rimskoj podjeli salonitanskoga i splitskoga polja...
Šta san tija reć? Svi su nazivi splitskih kvartova stari i po dvi iljade godina, grčki su, ilirski, rimski, rvacki i slavenski. Oni su memorija, blago koje priča bolje nego sto knjiga. Pametan neko se sitija da će in produžit život ako po njima nazove škole, stadione, dvorane, mjesne zajednice, bilo šta o čemu ljudi govore i pišu. I mislija san dosad da je bija u pravu. A sad mi kažu da nije. Otac Marketing i mater Para će prisudit šta je najbolje. A konzerve triba otvorit, razvitrit, oprat ih fosfatima. I kupit, sve kupit. Danas Poljud - sutra Split (grčki: brnistra, žuka). Kako će njega nazvat? Nebitno, neka plate i nose.

21.6.09

Dilja i nedilja

Objavio damir šarac |


U mome gradu opet radna nedilja. Koja srića grade moj! Sad smo riješili sve probleme i nedaće, sad smo se prosvitlili, sad ponovo 'praznimo police i punimo kolica, osmjeh blista s naših lica' (kupljeno na akciji u Maxonu). Koja šetnja po Marjanu, koje veranje po Mosoru, koja misa, koji picigin, koja kava u Getu, koja muzika, koje kino, koje brbljanje u ladovini arzelinke, koje dolaženje sebi, lađenje kartice, odmaranje keša… Koji ti je narode?! Nema odmora, kupuj, arči, troši, zadužuj se, kad ćeš ako neš u jedan jedini slobodan dan. Koji imaš za sebe. Je, ovo ga imaš za sebe, na! Drž tvrdo, imaš ga za kofu i stalaže, za beskrajno lunjanje po hramovima kapitala, za udisanje stoput prodisanoga zraka, iljadu puta provučenoga kroz ventilacije, milijun puta isprđenoga pa olađenoga. Sve da bi tebi bilo ugodnije, da bi lakše, bez znoja i čistih misli izbrojija papire na blagajni, provuka karticu, odgodija plaćanje za misec. Pa misec, pa misec, pa misec.
Nisan od talibana koji upiru u neradne nedilje da bi se punile crkve i džamije, jer ko oće ić tamo, ić će kad oće i može. Uostalom, nisan primjetija da je bila veća gužva isprid crkava kroz ovo vrime nediljanja. Ali znan šta san vidija svojin očima: u Austriji, Njemačkoj, Danskoj, Švicarskoj… Zatvoreno. A ne virujen da je radnicima tamo loše i da radi toga dobivaju otkaze. I da je građanima teško jer nemaju jedan dan di trošit. U Italiji se u jedan bot popodne zatvara sve, restorani i butige, pa ako nisi obidva, moš krepat od gladi dok se gazda ne odmori. Centron Berlina san urama hoda u nedilju ujutro dok nisan naša misto za popit kavu. I to je drža jedan Židov, koji ne radi na – šabat, u subotu.
A kojin su se oružjima poslužili naši trgovci da bi otključali butige: dilili puste otkaze, urlali da furešti nemaju di kupovat, da je nerad nediljon kriv za recesiju u našoj ubogoj državici… Baš me zanima oće li sad zaposlit te radnike, oće li in taj dan platit duplo, oće li in dozvolit koji dan godišnjega na godinu, oće li se iljade turista razmilit po našin marketima po Mertojaku, Pujankama i Gripama kupovat patinu i kalodont, oćemo li sad odma izać iz krize… Talijanski turistički gradovi sakrivaju i tiraju supermarkete iz centra da turisti trošu u restoranima i mini-marketima di je sve skuplje skoro duplo. Umisto da smo vlasnike – jer o njima se radi - poslali di triba, mi smo mučali, mislili na svoj komod, na svoju linu guzicu. Na tri popodne kad nan ćefne kupit bananko u dućanu. Kad ne znamo di bi s ludon glavon, pa lunjamo po centrima – potrošit ćemo bar deset kuna – sve da ne bi slučajno doma u miru pročitali štagod pametno ili išli slušat morske orgulje u Zadar, malo svita vidili. Znan dičicu koja su prohodala u kaštelanskin trgovačkin megaturbocentrima; koju lipu uspomenu će imat na ti važan dan…
Sad radimo isto ka i za pušenje: mogli smo dogovorit da jednu nedilju radi jedan, a drugu drugi, da na benzinske pumpe ne moramo kupovat uloške i pive. Ne, mi to ne znamo, to je komplicirano. Nego mislimo sikiron; ili po moju ili nikako!
A šta moš, građanine moj. Malo toga, živimo u vrimenu kad je potrošaštvo postalo legalna droga, stvar za psihologe, slatka paralaža. Jeste li primijetili da od svih mista kojima se u svome življenju krećemo, samo u butige idemo baš svaki dan, dozu trošenja moramo ubrizgat! Jer tamo je nikad jeftinije, nikad šarenije i nikad nekvalitetnije. Nema druge, kofe u ruke ludi narode i troši, troši, troši. To svoje sirotinje. Bit će ti bolje. Pitaj gazdu ;)

Pretplatite se